Bijeli žganci, nekad se na njih gledalo kao na sirotinjsku hranu, jer se s malo jeftinih sastojaka moglo nahraniti puno ljudi, težaka... Danas je to u mojoj familiji već pomalo i delicija jer je teško nabaviti sve te domaće proizvode s kojima ih treba začiniti da bi bili taman onakvi kakve ih je radila moja baka i mama.
1 kg krumpira
1/2 kg brašna (oštro bijelo brašno i/ili kukuruzno brašno od bijelog kukuruza, može i kombinacija)
2 žlice masti
sol (1 žličica)
maslo s drožđicama, ako ne možete nabaviti domaće maslo, može se ispeći i domaće vrhnje ili se ta smjesa zamjeni masti s lukom (2 glavice luka)
Krumpir ogulim, narežem na kockice stavim kuhati u dubli lonac tako da nalijem vode toliko da prekrije sadržaj, posolim. U slanu vodu s krumpirom stavim i žlicu masti, te to sve zajedno ostavim da se lagano kuha bez podlijevanja.
Kad je krumpir kuhan, mekan, onom spravicom za raditi pire (tenfalka) dobro "istenfam" krumpir, tako da dobijem skoro pa jako gustu krem juhicu :), zatim na laganoj vatri polako dodajem brašno uz stalno miješanje da nam se ne naprave grudice.
Može se dodati samo bijelo oštro, ali meni je finije kada se žganci naprave s kukuruznim brašnom od bijelog kukuruza koji se nekad sadio samo za upotrebu u domaćinstvu, od njega su se radili žganci, kuhali se jagli, pekao se kruh. Žutim kukuruzom su se uglavnom hranile kokice i pajceki :).
Nakon što smo dodali svo brašno, smjesa se jako zgusne, no tu gustu smjesu treba još kuhati desetak minuta na jako laganoj vatri uz stalno miješanje.
Kada smo ih skuhali, tu kompaktnu, pomalo ljepljivu smjesu treba pripremiti tako da dobijemo puno malih žličnjaka u zdjeli odijeljenih jedan od drugog...
Maslo, iliti sveto Gi ulje :) otopimo, (u našim krajevima pečeni kolesteroli - drožđice, koji su se nataložili na dnu kada se pekao putar za maslo nisu se odvajali kako je to slučaj s Gi uljem) zajedno s drožđicama (koje daju osobito fini slani okus jelu), njime namastimo posudu za serviranje i umačući žlicu u otopljeno maslo vadimo žlicu po žlicu žličnjaka ( prije svakog novog žličnjaka namastimo žlicu) te stavljamo u posudu za serviranje. Ako nam se čini da nam se žljičnjaci malo ljepe međusobno, malo ih u posudi još prelijemo rastopljenim maslom. Nakon što smo ih sve izvadili iz posude u kojoj se kuhalo prelijemo ostatkom masla s drožđicama po vrhu.
U nedostatku masla, ovaj postupak možemo zamijeniti s prženim lukom sitno sjeckanim na dosta svinjske ili guščje / pačje masti...
Važno je za vađenje žličnjaka da žlica bude masna!
Za serviranje može se dodati i vrhnje i čvarci, može i svježi luk ako se žganci jedu k'o samostalno jelo, no mogu se servirati i kao prilog uz neki gulaš ili neko meso na saft.
Nekad su se žganci servirali težacima ili familiji za "froštukel" (doručak) nakon već odrađene prve rudne teškog fizičkog posla na polju ili kućanstvu, obično oko 9 sati, kako bi dobili snage za rad do ručka.
Gazdarice su znale u košarama ili korpama na glavi nositi spremljen doručak na polje ili vinograde, a žganci su se jeli iz iste zdjele :) tko je bio brži, više se je i bolje najeo...
Vrlo slični sastojci i priprema je i kod izrade njoka, tijesta za knedle uz dodatak jaja, tako da razna danas nama poznato kao profinjena jela imaju podlogu u nekadašnjim sirotinjskim kuhinjama s kojima su se prehranjivale mnogobrojne obitelji.
Još kratko objašnjenje vezano uz MASLO za moje drage prijatelje, pratitelje, čitatelje koji nisu s kajkavskog govornog područje, zagrebačke okolice, Prigorja, Zagorja, Turopolja...
Maslo je mliječni proizvod, u Indiji gdje je krava sveta životinja taj isti proizvod zovu sveto Gi ulje i koristi se često za razna iscjeljivanja u nekim njihovim tradicionalnim medicinama.
Maslo se dobije pečenjem domaćeg putra, odnosno maslaca, onog putra kojeg su naše bake nekad tukle satima u maslenkama, koje je još povremeno moći vidjeti u nekim zbirkama starine, uska, visoka, drvena posuda koja ima štap s pločicom s kojom se lupalo.
Domaće vrhnje stavljalo se u tu posudu i štapom s pločicom koja se povlačila gore-dole lupalo se to vrhnje dok se nije pretvorilo u putar, vodenasti dio te proizvodnje su stepki, danas u dućanima možemo naći stepko, što je vrlo slično sirutki, a sirutka je ostatak kod cijeđenja i proizvodnje sira.
Nakon što se napravio putar, da bi ga se što duže moglo čuvati i koristiti u kućanstvu jer se domaći putar vrlo brzo ukiseli i pokvari, ispeče ga se / stavi ga se kuhati na jako laganu vatru, jer se jako pjeni...
ako mičete pjenu neće se napraviti drožđice, a opet mora se biti jako pažljiv jer se pjena nataloži i hoće prigoriti...
Ovako pripremljen proizvod može duže stajati bez potrebe da ga se drži u hladnjaku...
Ako sam vas zainteresirala za bijele žgance i za maslo, javite mi u komentarima kako Vam je ispalo ili pitajte za savjet...
